Saša Đorđević: Za um ne postoje granice

INTERVJU, OSTALI SPORTOVI  
Saša Đorđević: Za um ne postoje granice

SJAJNE VESTI & NIŠKE VESTI

“Ako imate pozitivan odgovor na izazove i mir u umu, možete da se izborite sa svim poteškoćama. Ako ne odustajete, korak po korak, sigurno stižete do cilja. Snaga uma je mnogo veća od snage tela, a kada spoznate svoje unutrašnje biće, shvatite da granice ne postoje”, govori Nišlija Saša Đorđević koji je dva puta preplivao kanal Lamanš. Jednom u sklopu triatlona kada je oborio dotadašnji svetski rekord. On je zvanično prvi državljanin Srbije koji je uspeo u ovom poduhvatu.

Iako se dugo bavio atletikom, plivanje nije bila njegova specijalnost. Za prvi plivački poduhvat od Engleske do Francuske pripremao se svega 10 meseci. I uspeo je, uprkos tome što su mnogi sumnjali da će moći da stigne do kopnene Evrope. U hladnoj vodi od svega 16 stepeni, bio je 19 i po sati, samo u kupaćim gaćicama. Kako kaže, struje su toga dana bile izuzetno jake, a hladna voda ga je usporavala.

“Voda te nosi, a svakih 6 sati strujanje menja pravac. Najkraća putanja je 33 kilometra, a ja sam zavšio na 35. Vrlo je teško za disanje, a hipotermija je najveći problem. Takođe, tuda je jako gust saobraćaj i stalno prolaze trajekti” – govori.

Kada je postigao cilj, kako kaže, shvatio je da to nije kraj njegovih potencijala. Četiri godine kasnije 2014. postavio je svetski rekord za najduži Lamanš triatlon, ukupne dužine 742km.
Distancu od Dovera u Engleskoj do Hajdelberga u Nemačkoj prešao je za 5 dana 6 sati i 17 minuta. Saša je prvo preplivao kanal dužine 35 km, potom vozio bicikl 580 km, a zatim trčao 3 maratona ukupne dužine 127km. To je, objašnjava, trostuki Ironman. Drugi put je u Lamanšu bio 18 sati i 45 minuta.

“Najvažniji deo je priprema organizma da bude dugo u hladnoj vodi. Zato sam morao da se ugojim 20 kilograma, da bih imao termoizolaciju. Međutim, to mi je mnogo otežavalo trčanje.”

Ekstremni sportovi mu ni ranije nisu bili strani jer je 1600 km pretrčao za manje od 15 dana. Trčao je 110 km dnevno, dvadestak sati je bio aktivan sa 3 do 4 sata odmora. Kada je prestao sa trčanjem živeo je u Švajcarskoj, gde je odlučio da se oproba u alpinizmu. Ni tada mu nisu verovali da može da osvoji vrh Materhorn, ali je posle svega 4 meseca treninga uspeo.

“Instruktor tamošnjeg kluba mi se nasmejao kada sam mu rekao zašto želim da treniram i rekao mi je da se samo nekoliko njih popelo na Materhorn jer je uspon vrlo zahtevan. Ali ja volim izazove, a kada sam se popeo, nije mogao da veruje.”

Na peruanskim Andima bio je na 6.000 metara, jer je, kaže, hteo da vidi kako mu se telo ponaša na velikim visinama. Jedan od životnih ciljeva mu je da se popne na vrh sveta – Mont Everest, ali trenutno za to, kaže, nema dovoljno “vremena” (novca).

Iako nije vrhunski sportista i za svoje podvige se ne priprema ni približno dovoljno, on uspeva da uradi sve što sebi zacrta. Njegova tajna je, kaže, meditacija.

“Kroz meditaciju kojim se bavim 25 godina sam naučio da postoje izvori energije koji su duboko u nama i koje možemo da koristimo ako znamo kako da im pristupimo. To je jedan od razloga zašto mnogi vrhunski sportisti primenjuju meditaciju. Ako ste dobri u tome i znate kako da se povežete na unutrašnji izvor energije, možete to da koristite za neverovatne stvari u životu. Ovo je jedan od načina, a ja sam hteo sebi da dokažem da to nisu prazne reči”, ističe.

Kada se pripremao za plivanje treneri su rekli da će mu trebati 10 godina da telo nauči kako da bude u vodi, na šta je odgovorio da ima samo 10 meseci.

“Lamanš prepliva manje od 10 odsto ljudi u prvom pokušaju, a većina su vrhunski plivači. Ne uspevaju zbog ogromnog umora koji dugo traje, hladno je i teško je održati pozitivan um, a kada dođe žuta minuta mnogi odustaju bukvalno na nekoliko stotina metara od cilja jer su jake struje i taj deo traje mnogo duže. Meni je trebalo nekoliko sati više nego profesionalnom plivaču, ali sam uspeo”.

Sada ima plan da, ukoliko izleči povredu ramena, proba da prepliva Lamanš u oba smera. To je, kaže, 4 puta teže nego preplivati ga u jednom smeru jer što je telo duže u vodi teže ga je zaštititi od hladnoće.

“Planiram da izučim neke tehnike podizanja unutrašnje temperature i da to praktično primenim. Meditacija ima puno različitih pristupa. U Pravoslavlju je to tihovanje, a služi da umirimo um koji je vrlo nemiran. Stavljamo sebe u stanje u kome smo prijemčivi da stupimo u kontakt sa našim unutrašnjim bićem. Možete da ga zovete različitim imenima – energija, svest, unutrašnjost, duša…”, objašnjava.

Saša smatra da ciljeve pomeramo svojom verom. To je, kaže, jedini ispravan način da postignemo nešto u životu.

“Znam da svako može da uradi sve ono u šta veruje. Kažu da se realnost stvara dva puta. Jednom kada raščistite u svom umu da je to moguće, drugi put kada to sprovedete u delo. Meni fizički trening služi da poverujem da je to moguće jer me um tera da sumnjam”.

On voli izazove i testira svoje granice. Dugogodišnja duhovna praksa mu je to omogućila, a trudi se da inspiriše i ljude oko sebe. Iako je dugo živeo u inostranstvu, vratio se u Niš da, kako kaže, pomogne drugima kroz humanitarne projekte i rad sa zdravom, organskom hranom (Beyond). Kada ima vremena drži besplatne kurseve meditacije i u razgovoru sa ljudima pokušava da ih navede da veruju u sebe.

Na kraju nam je ispričao priču koja je njega inspirisala.

“Postoji miris koji se zove mošus, a koji proizvodi jelenova žlezda. Jelen je bio toliko opčinjen tim mirisom i celog života je tragao šumama i poljima za njim. Na kraju je umro ne znajući da je miris u njemu … tako je i sa nama ljudima”.

U saradnji sa NIŠKIM VESTIMA ovaj članak-intervju je prenesen u celosti bez izmene.

BRAVO!
SJAJNO!



Morate se ulogovati da bi postavili komentar Login